Zašto zaposlenici skloništa za životinje doživljavaju sindrom izgaranja? Nova istraživanja otkrivaju neke nedostatke poziva za spašavanje životinja  

Anketirali smo brojne ljude čiji je rad sa životinjama poziv još iz djetinjstva. Ponekad je njihova ljubav prema životinjama prerasla u karijere koje ih ispunjavaju te su postali veterinari, odvjetnici za životinje ili čak treneri životinja u cirkusima. Međutim, kod nekih nije sve sretno završilo. Uzmimo za primjer dvije zaposlenice skloništa za nezbrinute životinje, koje ćemo nazvati Becky i Fran.

Becky je bila voditeljica lokalnog skloništa u gradu srednje veličine. U vrijeme našeg razgovora radila je u skloništu 15 godina. Njezino sklonište prima otprilike 8000 pasa i mačaka godišnje, od kojih će 40 % “završiti sretno”. Tako u skloništu nazivaju one koji budu udomljeni. Ostale životinje, uključujući većinu mačaka i skoro sve mješance pit bulla, jedan će dan odvesti u malu prostoriju i eutanazirati. Becky kaže da je brzo i bezbolno. Becky je vedra. Voli svoj posao i voli životinje. Međutim, paradoks njezine profesije postaje očit kada ju pitam koliko je pasa i mačaka ona osobno eutanazirala tijekom godina. Pogledala me kao da sam idiot.

“Više od tisuću?” krotko postavim pitanje.

Nakon šutnje, rekla je: “Najmanje”

“Kako ostajete normalni?”  upitam.

“Netko i to mora raditi”, rekla je. “Ne uzrujavam se zbog toga.”

Ali nisu svi zaposlenici skloništa optimistični što se tiče njihova posla. Becky mi je pokazala e-mail koji je upravo dobila od Fran, ogorčene i ljutite zaposlenice skloništa, koja svaku noć nakon posla kod kuće plače. Njezina poruka je glasila: “Mrzim svoj posao. Mrzim što uopće postoji… Dam sve od sebe da spasim svaki život, ali ima više životinja koje nam dolaze svaki dan nego što ima domova.” Becky mi kaže da ovo nije pravi posao za Fran.

“Poziv” da se pomogne životinjama

Obje su žene duboko posvećene dobrobiti životinja. Ali zašto je Becky procvjetala u ovakvom emotivno zahtjevnom poslu, gdje se životinje rutinski eutanaziraju, dok je Fran postala emotivna ruševina?

Kira Schabram sa sveučilišta u Washingtonu i Sally Maitlis sa sveučilišta u Oxfordu istražile su izazove s kojima se suočavaju zaposlenici skloništa za nezbrinute životinje. Njihovi su rezultati nedavno bili objavljeni u časopisu Akademije za voditeljstvo. Dr. Schabram, glavna suautorica članka, bila je posebno pogodna za taj projekt. Rekla mi je da je osjetila poziv za poboljšanjem života životinja još dok je bila dijete. Kao tinejdžerica počela je volontirati u svom lokalnom skloništu za životinje, gdje je onda provela i nekoliko godina kao zaposlenica. Društvo Britanske Kolumbije za sprečavanje okrutnosti prema životinjama proglasilo ju je 2015.volonterkom godine. Dr. Schabram je razgovarala s više od 50 bivših i sadašnjih zaposlenika skloništa diljem SAD-a. Kao što je i tipično za ljude koji su uključeni u poslove koji imaju veze s dobrobiti životinja, većina sudionika bile su žene (86 %). Njihova prosječna dob bila je 35 godina, a u skloništima su radili u prosjeku pet i pol godina. Kao i ostali ljudi koji su imali “poziv” za poslom, svi zaposlenici skloništa koji su sudjelovali u istraživanju ušli su u posao s dubokim osjećajem za moralnu, socijalnu i osobnu predanost. Međutim, briga za životinje ima i posljedice. Dvije trećine zaposlenika skloništa koji su prisustvovali istraživanju s vremenom su ostavili taj posao i započeli druge karijere. Istraživači su otkrili da su počeci razočaranja u spašavanje životinja obično vidljivi od početka.

Tri različita puta

Posao zaposlenika skloništa je u govoru sociologije “prljav posao”. Nije samo fizički prljav i slabo plaćen, radnici u skloništima često se prezirno smatraju ili ludim zagovornicima životinjskih prava ili šinterima. Svi sudionici istraživanja su, ipak, ušli u ovo područje s dubokom ljubavi prema životinjama i željom da poboljšaju živote pasa i mačaka. Bilo je i drugih sličnosti među sudionicima. Na primjer, svi su doživjeli povremene navale negativnih osjećaja, kao što su ljutnja i depresija, nakon čega su pokušali uvidjeti novu i pozitivniju perspektivu svog posla.

Međutim, Schabram i Maitlis otkrile su da profesionalni životi zaposlenika skloništa na koncu vode u tri različita “pozivna puta”. Samo jedan od tih puteva bio je dugoročno uspješan za ovu profesiju.

Neuspješni pozivni put #1: “Orijentiran na identitet”

Na ovom putu karijere 22 osobe vjerovale su da imaju poseban dar za rad sa životinjama (“uvijek sam volio/la životinje, uvijek sam želio/la biti s njima”). Međutim, na samom početku njihov se idealizam počeo kositi s realnošću rada u skloništu, pogotovo s eutanaziranjem neželjenih pasa i mačaka. Ubrzo se počnu pitati:” Što ja tu radim?” Počeli bi se ljutiti i udaljili bi se od ostalih kolega te imali česte sukobe s nadređenima. Istraživači su rekli: “Radnici na pozivnom putu orijentiranom na identitet na kraju su vidjeli rad u skloništu kao bolan i ograničen i vidjeli su sebe kao jedinstveno obdarenima da nose taj teret…” Ali u jednom je trenutku taj teret postao pretežak. Kao što je jedan zaposlenik rekao: ”Radeći u skloništu shvatio sam da te uništi kao ljudsko biće.” I dalje posvećeni životinjama, s vremenom su zaposlenici orijentirani na identitet počeli smatrati skloništa toksičnom okolinom u kojoj više nisu mogli raditi. Ipak, životinje su im ostale u središtu života, a u vrijeme ispitivanja 17 njih promijenilo je posao u drugu profesiju koja ima veze sa životinjama. To uključuje grooming, veterinu, trening pasa i fotografiranje ljubimaca.

Neuspješni pozivni put #2: “Orijentiran na doprinos”

Osamnaest zaposlenika skloništa bili su na pozivnom putu orijentiranom na doprinos. Radnici na ovom putu karijere također su vjerovali da imaju jedinstven dar za rad sa životinjama. Na početku su osjećali manje ljutnje od onih zaposlenika koji su bili na putu orijentiranom na identitet kada su se morali suočiti sa stvarnošću svoga posla, ali su postali sve više razočarani kada nisu mogli ostvariti svoje ciljeve što se tiče karijere i zaštite životinja. Za razliku od radnika na putu orijentiranom na identitet, ovi su radnici htjeli poboljšati život životinjama i činiti pozitivne promjene time što su tražili voditeljske poslove u skloništima. Međutim, uspinjanje u karijeri stvorilo im je dodatne frustracije. U vrijeme ispitivanja dvije trećine zaposlenika u ovoj grupi promijenilo je posao kada je razočaranje birokracijom i politikom skloništa postalo neizdrživo. Međutim, oni su tražili posao koji nije imao veze sa životinjama.

Uspješni pozivni put: “Orijentiran na praksu”

Samo jedan od tri puta karijere vodio je prema zadovoljstvu poslom za sve sudionike. Svih 10 zaposlenika skloništa koji su bili na putu orijentiranom na praksu radili su isti posao u vrijeme ispitivanja. Kao i dva puta koja su vodila prema nezadovoljstvu, zaposlenici skloništa na putu orijentiranom prema praksi također su imali veliku želju pomoći životinjama. Međutim, za razliku od zaposlenika skloništa na neuspješnim putevima, ovi se sudionici nisu smatrali posebno nadarenima ili vještima za rad sa životinjama. Istraživači smatraju da su zbog svojih skromnijih očekivanja bili bolje pripremljeni za suočavanje s emotivnim izazovima rada u skloništu. Izgleda da oni iskuse manje disonanci, koje su česte kod ljubitelja životinja koji imaju posao gdje su loši završeci češći od dobrih.

Na samom početku pristupili su poslu kao prilici da nauče i steknu nove vještine. S vremenom im se razvilo samopouzdanje i počeli su se smatrati vještim stručnjacima. Iako nisu imuni na stres koji dolazi s ovim poslom, bolje su se suočavali s problemima koji su uzrokovali razočaranje među zaposlenicima na drugim putevima karijere. Jedan od njih je, na primjer, rekao: “Osjećam snažne emocije u smislu tuge i obeshrabrenja ponekad…, ali me to motivira da promijenim ono u čemu je problem.” Za razliku od zaposlenika sa sindromom izgaranja, njihovo ih je iskustvo činilo umornima, ali ohrabrenima i sretnima.

Ova grupa radnika ostala je predana, ostali su vjerni svom pozivu. Evo primjera žene koja je rekla Kiri: “Ne mogu zamisliti život bez SPCA (Društva za sprečavanje okrutnosti prema životinjama), toliko je povezan sa svim što radim. Kada bih otišla, bilo bi mi gore od razvoda. Mislim da bih tugovala kao i kod nekoga teškoga gubitka."

Paradoks zaposlenika skloništa za životinje

Iz ovog važnog istraživanja ponio sam dvije poruke:

Prvo, nema zlatne sredine među ljudima koji su osjetili poziv za rad u skloništima za životinje. Kao što su i istraživači napisali: “Zaposlenici su ili slijedili put karijere koji je rezultirao učenjem i razvitkom ili jedan od dvaju puteva koji je rezultirao intenzivnim negativnim osjećajima i kulminirao izgaranjem ili odlaskom iz profesije."

Drugo je “paradoks zaposlenika skloništa.” Zaposlenici koji su osjetili poziv za rad u skloništu jer su vjerovali da imaju poseban dar za rad sa životinjama najčešće su podlegli sindromu izgaranja i na kraju napustili profesiju.

Može li se to primijeniti i za ostale profesije za koje osjećamo “poziv”, primjerice učiteljstvo, socijalni rad i veterina?

Onako usput, ako tražite posao, odjel za statistiku rada procjenjuje da će se tijekom sljedećih deset godina tražiti dodatnih 25.000 radnika za skrb o životinjama. Međutim, dodaju:“ Posao može biti fizički i emotivno zahtjevan, a mogućnost ozljeda i bolesti na poslu viša je od prosjeka.”

Izvor: psychology today, https://www.psychologytoday.com/blog/animals-and-us/201705/why-do-animal-shelter-workers-burn-out

Autor:  Hal Herzog Ph.D., profesor emeritus psihologije na sveučilištu West Carolina, autor knjige: “ Neke volimo, neke mrzimo, neke jedemo: Zašto je teško racionalno misliti o životinjama“