Probudio me Dinin histerični lavež. U mraku napipam sat: još nisu ni tri. Što li ta pošandrcana kuja misli?! Zar za nju ne vrijedi zakon o javnom miru i redu?

     S psovkom izlazim na dvorište. Dina mi se prednjim šapama baca za vrat. Njuši me i slini, a ja sam sav lud bez psećih pusa u pola tri ujutro! Dini je to, čini se, jasno pa mi s vrata spuzne, otrči do žbuna jorgovana i uz histeri­čan lavež stane ga optrčavati. Mora da ježevi negdje u susjedstvu imaju svoju jazbinu, a naše im je dvorište na putu do jazbine. Nešto kao staza ježeva. Jedne noći, dok je još Kinfa čuvao dvorište, našao sam cijelu obitelj ježe­va: otac, majka i dva mladunčeta. Vraškog sam posla imao dok sam ih sve pobacao preko plota - susjedu!

     Ježevi su, navodno, korisne životinje, jer tamane zmi­je. Jedino što na ovim sjevernozagrebačkim bregima zmi­je nisam vidio od djetinjstva! A i ne znam kome ježevi mogu biti od koristi u to gluho doba noći, a oni imaju na­viku navraćati upravo noću...

     Ovaj noćas je neki uhranjeni, težak. A kako je tek puhao kad sam ga golim rukama prenosio preko ograde!

     Ubodi na prstima do kraja su me razbudili. Uzalud sam pokušavao ponovo zaspati.

     Najprije sam oko četiri čuo susjeda mesara kako kom­bijem odlazi na posao. On je pijetao našeg predgrađa. I ljeti i zimi, i za lijepog vremena i po snijegu i ledu, on re­dovito budi naše predgrađe. Zatim su oko pet i ostali su­sjedi počeli turirati svoje limene ljubimce, a to je trajalo sve do pola sedam.

     Tek što sam zaspao, probudila me Ana.

     - Tata, ne mogu zakopčati hlače!

     Izbodeni ježevim iglicama, moji su prsti kao stvoreni za zakapčavanje Aninih hlača!

     Puhao sam kao noćas jež na Dinu.

    To je, dakle bilo prije dosta godina, dok je Ana bila još osmašica. A sad je njena kći Jana osmašica, a priča o ježevima na mojem dvorištu se nastavlja. Vraćali smo se jednog nedjeljenog popodneva sa Sljemena. Vozila je Ana, baka Verica, kao obično, pokraj nje, a ja s unucima, Janom i Ivekom otraga. Ana je naglo nagazila kočnicu, tako da smo se svi u autu naklonili, kao da smo priključeni u automobilaski kočnički sustav. Prava, i još k tome živa, kočnica za sve nas u automobilu, bila je vani na strmom šumskom putu. 

    - Jež! - dreknula je Ana, a Jana i Ivan su za njom ponovili:

    - Jež! - veselo je drečala Jana.

   -  Nije jež, nego ježić - Ivek je uvijek morao biti na svoju stranu. A ovaj put je bio u pravu, jer začas smo svi po rukama okretali tek desetak centimetara velikog  ježića, koji se, siromah, negdje na putu zagubio od svoje ježeve familije. Kad je sve to najprije Ana, pa baka Verica, pa Jana, ponovila, Ivek i ja smo, valjda po muškoj liniji, odšutjeli, jer smo znali da u našoj obitelji i tako odlučjuje ženske, a one su svojim oduševljenjem i tako već odlučile. 

- Ježić ide... zustila je Jana, a Ivan je autoritativno rečenicu zaokružio.

- Ježić ide s nama doma, rekao je i potvrdio: - Naravno da ide!

Na našem dvorištu velika ovčarka Tea preuzela je primat i prva ga ponjušila, potom je Bonzo slijedio veliku Teu, a zanimljivo je bilo kako je to isto učinila i Dina, koja je od noćaš s ježevima imala lošeg iskustva. Ali onaj od noćas je bio ježina, i bio je samo prolaznik na našem dvorištu, a ovo je ježić, koji se, čini se, spremio ostati s nama. 

Novog i mladog gosta u našoj dvorišnom menanžeriji ponudili smo mlijekom, ali ježić je samo zafrknuo njuškicom. Onda smo mu ponudili iz posudice vodu, malo probrčkao, a isto je napravio s koricom kruha. Onda se Ivan, bez riječi, pojavio iz kuće s komadičkom bijelog pećenog pilećeg mesa, za što se naš uvaženi, ali ipak rijetki gost, kad nitko od nas odraslih i djece nije točno znao što ježevi jedu, jesu li mesožderi ili biljojedi, zainteresirao za naćehano pileće meso. Tako smo barem nešto doznali o ježevima, a više ćemo saznati sutra i ubuduće, jer jež nam se, eto obećava, kao naša dvorišna budućnost. Ali, sutradan je, nažalost, već bila prošlost. Sve dozivanje ježića nije urodilo plodom. Čak ni naši psi, nisu pokazivali potrebu ili želju da nas dovedu do ježića, kojem nismo uspjeli ni nadjenuti ime. 

- Jež N. jučer u nedjelju navečer nestao - malko turobno, Jana se pokušala našaliti s onom ključnom rečenicom, koju je toliko puta čula u svojim omiljenim klasičnim krimićima, koje ima poslagane na stalku pokraj televizora.