Hrvoje Prćić,
glavni urednik National Geographica Hrvatska
Postavši glavnim urednikom National Geographica Hrvatska, morao sam otići u Washington na predstavljanje i obuku. Činilo mi se da su svi ondje imali moj curriculum vitae koji sam, dakako, dobro nakitio svojim novinarskim i popularnoznanstvenim pedigreom. Mislite da me itko pitao o tome? Ne! Svi su me ispitivali o psima jer sam u njemu naveo da sam jedno vrijeme bio i tajnik Hrvatskoga kinološkog saveza.
Moj suživot sa psima započinje u selu u kojem sam rođen, a isti dan rođen je i Džeki, njemački ovčar, pravi hund potekao od folksdojčera, golem, čupav, jak i meni beskrajno odan. Zajedno smo spavali, lutali po selu i poljima, igrali se i potpuno se razumjeli. I danas pamtim dan kad me baka opalila kuhačom kojom je miješala vreli pekmez jer sam silno želio degustirati opasno vrelu smjesu. Da joj se osvetim, naredio sam Džekiju: „Kolji kokoši!“ Jer one su bile bakin ponos. U čas je preskočio ogradu peradarnika, za koju se mislilo da mu je previsoka, i krenuo u masakr. Kad su se mama i tata vratili s posla, na užetu za veš čekalo ih je 18 preklanih što gusaka, što pataka, što kokica i biserki koje je baka poredala za optužbu. Džeki i mali gazda dobili su dobre batine od velikog gazde. No dok je Džeki svoje stoički podnio, žestoko je zarežao na tatu kad sam ja dobio po turu. Bio mi je najbolji drug.
A poseban pas bio je Din, njemački bokser. Službeno je bio sinov pas, ali je vrlo brzo postao moj. Tako to ide s dječjim ljubimcima. Znate definiciju boksera – to je zapravo polupas na putu da postane biće više razine. S Dinom se moglo razgovarati, družiti, zabavljati. Bio je vrlo inteligentan i komunikativan. Nerijetko je sa mnom išao i na posao. Kad bih god izlazio, nastojao je iskamčiti da pođe i on. A onda je došao dan kad sam kretao u Oluju. Legao je leđima okrenut vratima i žalosno cvilio. Osjećao je uzbuđenost u obitelji. Nakon što sam otišao, tri dana nije ništa jeo, a onda ga je supruga gotovo nakljukala najfinijim mesom. Potom je jeo tek da nešto pojede. I samo zurio u vrata. Onoga dana kad sam se vratio, smrdljiv, prljav i umoran, ukočio se i počeo nekontrolirano piškiti, sasvim šokiran, a onda se bacio na mene. Više me nije puštao iz vida. Vrata tuš-kabine morala su ostajati otvorena, kontrolirao me dok sam spavao povremeno me liznuvši, a izlaziti sam mogao samo s njim. I počeo je normalno jesti. Kad sam ga zbog starosti i bolesti morao dati uspavati, pola sata nisam mogao voziti od suza. I stalno sam ga sanjao. Jednom sam tako sanjao da sam umro i da dolazim pred nebeska vrata, a kad sam se predstavio, dežurni anđeo uzdahne: „A, ti si taj! Tu se uokolo stalno mota neki bokser koji je odbio ući dok mu ne stigne gazda, i već te dugo čeka.“
Sada imam prekrasnu ženku argentinske doge – Cholita el Rey de Las Pampas aka Končita. Ovoga je puta de iure kćerin pas koji je, povijest se ponavlja, postao moj. Europska prvakinja, hrvatska klupska prvakinja, ljepotica i misica. I najbolja tjelohraniteljica. U kuću i u auto nitko ni živ ni mrtav, mene i članove obitelji nitko ne smije, ne daj bože, srdačno potapšati. Lanjska slika tek rođene moje unuke Elene i Končite, nos u nos, obišla je svijet zahvaljujući Facebooku i mojoj engeemovskoj povezanosti s cijelim globusom. Ljudi se čude kako takvog psa puštamo pokraj bebe. No Elenu bez bojazni mogu ostaviti usred šume s Končitom, bila bi sigurna. Končita je pas „dva u jedan“, mazna i umiljata, strpljiva i pristojna, ali istodobno može biti strahovito opasna. Žena kaže da je lijek za moje zdravlje jer me nitko osim nje ne bi mogao svako jutro natjerati u šetnju šumom sat i pol, a navečer savskim nasipom sat vremena. Ako je lijek, bogami je i trovač: kad počne ispuštati plinove, to može biti smrtonosno. Ali ne bismo je dali za sve zlato i blago svijeta.
Zamišljam što će se doista dogoditi kad dođem na rajske poljane. Nadam se da će me tamo čekati moja ekipa – Džeki, Din i Končita.