Piše: Tihana Gutenkunst-Bikić, učenica Hoteljersko-turističke škole u Zagrebu

Kada stignete u azil za životinje Dumovec, dočekat će vas prostrano dvorište i lavež uzbuđnih pasa, koji samo čekaju da im pružite sretan novi dom.

Životinje su odmah pri njihovu dolasku, smještene u karantenu, te tamo budu dok ih se ne spremi za pregled u ambulanti. Svaka životinja dobije vlastiti medicinski karton i mikročip. No još uvijek nisu spremne za udomljavanje. Prvo moraju proći program rehabilitacije, socijalizacije i treninga. Životinje u Dumovcu, ukoliko ne budu udomljene, ostaju tamo do kraja svog života, te ih se ne uspavljuje, već uginu prirodnom smrću.

Ako niste u mogućnosti udomiti  ljubimca,zašto se ne biste okušali u volontiranju?
Kako bi postali volonteri, dovoljno je doći u Dumovec s roditeljima (ako ste maloljetni), te potpisati određene formulare i ugovor o volontiranju. Dobna granica  za volontiranje je 16 godina. Kada volontirate, svaki puta dobijete drukčiji zadatak. Možete npr. nahraniti pse, šetati ih, socijalizirati ih, mijenjati vodu itd.
Kad vidite sve one vrijedne volontere kako svojim trudom i dobrom voljom čine Dumovec još boljim mjestom, da li se ikada zapitate zašto sve to rade? Zbog čega se zapravo toliko trude? Odgovor je vrlo jednostavan-čista ljubav prema životinjama i empatija.

"Pas ima sve odlike čovjeka, a nijednu njegovu manu"(Vilim Svečnjak)

Kada bolje razmislimo, ova izjava je zapravo vrlo točna, zar ne? Pas će biti naš vjerni prijatelj, dat će nam tako mnogo, a traži tako malo... samo ljubav i topli dom. Pas nije ljubomoran, nije sebičan, ne zna osuđivati, ne zna za zlo. I onda se nakon nekog vremena zapitamo, da li mi ispunjavamo svoje dužnosti kao vlasnik životinje? Da li mi njima pružamo tu istu bezuvjetnu ljubav, da li im pružamo taj topao dom i osjećaj pripadnosti? Jesmo li tu kada nas trebaju?

Iako će mnogi na ova pitanja odgovoriti potvrdno, postoje i oni koji ne razumiju tu povezanost između čovjeka i životinje. Danas ima toliko zlostavljanih, gladnih i napuštenih životinja. Za takve se pobrinu dobri ljudi iz brojnih azila u svijetu. Uz pomoć radnika i volontera, životinje dobiju drugu šansu za sretan život, život kakav zaslužuju. Mislim da volonteri,uz sve riječi na svijetu, ne bi mogli opisati kakvo ispunjenje osjete kada vide da, životinja o kojoj su se brinuli, pronađe novi dom. A sretna životinja i osmijeh na licu novog vlasnika govore kako su dobro obavili svoj dio zadatka. Ostalo je na vlasniku.

Nažalost, živimo u svijetu punom predrasuda, gdje navodno nema mjesta za sve, pa će se tako, pas s pedigreom prije naći u zagrljaju vlasnika, nego pas križanac. Zdravi pas, mlađi pas, će prije pronaći dom nego pas s invalidnošću ili stariji pas koji je mnogo toga u životu prošao. Zašto
udomiti štene, umjesto starijeg psa? Zar je to uopće bitno? Naravno,svi žele vidjeti odrastanje svoje životinje, žele što više vremena provesti s njom. Ali kada bolje razmislimo, ako udomimo stariju životinju, ona će nas gledati kao svog junaka, kao svoju priliku za sreću. Mi možemo
biti njihova nada, te im pomoći da zaborave sve ono loše što im se dogodilo i stvoriti zajednička sjećanja na lijepe dane. No, ljudi nisu ni svjesni koliko griješe ili jednostavno odluče ne čuti i ne vidjeti vapaje stvarnosti. Ali stoga prekinimo taj monotoni niz, pronađimo u sebi empatiju prema svim životinjama i odbacimo predrasude, jer svaka životinja je vrijedna truda i zaslužuje svoju priliku za topao dom i ljubav. I zbog toga učinimo sve što možemo kako bismo pomogli.

Prilika za pomoć uvijek ima i uvijek će biti. Stoga Dumovec organizira više akcija udomljavanja godišnje. Zašto ne biste otišli i uvjerili se sami. Možda se vratite kući kao njihov najnoviji volonter ili čak pronađete svog novog najboljeg prijatelja.